
Neka ostane među nama
Na pisma odgovara: Tanja Primorac
Svima na korist
Majka sam blizanaca, dečaka i devojčice, od deset godina. Među njima odmalena postoji veoma izražen rivalitet, što svakodnevno dovodi do eksplozivnih situacija. Možda i zato što su psihofizički totalni ekstremi. Kćerka je poput mene, plava i tanušna, blaga, staložena, brzo uči, umiljata i prodorna. Dečak je preslikani otac, tamnije kose i tena, robustne građe, divlji je, svojeglav, žustar i bučan. Što su stariji, sve manje se podnose i brinem da će se na kraju i zamrzeti. Neprestano pokušavam da im pomognem da nađu zajednički jezik i mogućnost koegzistencije, ali ne vidim da mi to polazi za rukom.
Od njihovog oca sam razvedena poodavno, jer nisam uspela da pomirim naše različitosti, a sada mi se istorija ponavlja preko dece. Otac ima sa njima, u kontinuitetu, veoma lep i blizak odnos. Sa sinom savršeno funkcioniše, što i ne čudi jer su totalno isti. Sada sin insistira da živi sa ocem, za šta ima i mogućnosti. Otac bi ga jedva dočekao. Kćerka mi je pristojna, pa ne skače od sreće na tu mogućnost, ali bi joj sigurno pao kamen sa srca. Jedina sam prepreka ja, jer mi to deluje šokantno. Da se odvojim od svog deteta! Jeste da bi konačno bilo mira u kući, ali - ipak. Ne znam šta da radim.
‘Ako ne uspevate da živite kako hoćete, živite kako možete’, poštovana gospođo.
Verujem da je vama, majci sa ovih podneblja, šokantno da se razdvojite od svoga deteta. Iako ima deset godina. Iako bi živeo sa rođenim ocem, koji bi to jedva dočekao. Iako dete samo tako želi. Za našu kulturu je nenormalno da se majka tek tako odvoji od deteta.
A, recimo, za primer, u mnogim evropskim zemljama povodom vaše dileme mislili bi da ste stasali za psihijatrijsko posmatranje. Jesu naša i njihova gledišta po tom pitanju ekstremna. I sami znate kako su totalne krajnosti teško uklopive, al’ možda ne bi bilo zgorega da počnemo sa uvežbavanjem približavanja evropskim vrednostima.
Pođite od toga što vam je prirođeno. Sposobnosti da svoje dete stavite ispred sebe. Vaš sin ima već deset godina i želi da živi sa svojim tatom, kojem je tako srodan. Dečkiću je veoma potreban otac za uzor, posebno u narednom adolescentskom periodu. A plus, što se toliko razlikuje od vas i sestre, te to uzrokuje napetost u porodici. Kažete da se sa ocem lepo slaže. Otac ga voli i brižan je. Postoje i objektivne mogućnosti da se detetova želja realizuje. Nema argumenata protiv.
Osim vašeg osećaja kako je to nešto neprirodno. Možda je i vašem bivšem suprugu razdvajanje od dece bilo neugodno. Ali ga nemogućnost života sa vama nije sprečila da sa decom realizuje kvalitetan odnos. Ne vidim šta bi tek vas moglo da omete u nastavljanju negovanja svog odnosa sa sinom. Znači, za vašeg sina, njegovog oca, a i vašu kćerku od koristi je da se na neko vreme razdvojite od svog muškog deteta.
Potom, nije nemoguće da bi se tim razdvajanjem poboljšali odnosi između vaše dece. Kad već sve što ste do sada pokušavali nije urodilo plodom. A i postoji mogućnost da se deca međusobno zamrze, ako nastave zajednički život, kako kažete. Očigledno je da niste, svi skupa, uspeli da nađete način da se srode njihovi genetski opoziti. Možda će malo distance, druga životna perspektiva i vreme za sazrevanje tome doprineti.
S obzirom na to da biste, u tom slučaju, podelili porodicu po polu, trebalo bi da nađete i novu formu druženja. Mogli biste, na primer, da se jednom nedeljno viđate svi skupa; vi sa sinom po potrebi, kao i otac sa kćerkom; deca međusobno, ako požele. Sve po željama i razvoju situacije. Naravno, bitni ste i vi. Vidite koliko toga možete da podnesete za početak. Prvo probajte na određeni period. Posle njega razmotrite kakvi su efekti i kako se osećate ponaosob.
Skrećem vam pažnju da biste u pokušaju da silom zadržite dete pored sebe, mogli dovesti dotle da dečak jedva dočeka zakonsku mogućnost i utekne iz okruženja koje mu ne prija. Ako će vam biti lakše, gledajte na celu situaciju tako da je svima korisnije kada se izabere manje zlo.
Sasvim prirodna pojava
Moja sestra (22) kupuje vaš časopis i ja je teram da vam se javi i pita za naš problem. Ona mi kaže da sam ja (19) u problemu, pa da vas ja i pitam, što evo i činim.
Došli smo iz manjeg mesta u velegrad na studije. Živimo zajedno. Sestra je tu već nekoliko godina, a ja od prošle. Ona kaže da su problemi počeli mojim dolaskom. Do tada je veoma uspešno studirala, povremeno i radila zarađujući za troškove, stekla je prijatelje, stalno je u nekoj jurnjavi i obavezama. Kada se napokon vrati kući, hoće da se odmori. Nervira se što je dočeka haos od prljavih sudova, neispeglanog veša, nereda i dima. Inače je vrlo uredna i pedantna. Insistira da spremam za sobom, budem uredniji, organizovaniji i samostalniji. Ne shvata da ja, jednostavno, nisam takav.
Dosad je sve majka radila po kući, a ja sam nekako podrazumevao da će to sada na sebe preuzeti moja sestra. Pa, zar nije žensko? Ja ništa od tih stvari i ne znam da radim, a moram i da studiram. Život mi se izvrnuo naglavačke, sve se poremetilo, sestra se izbezobrazila, ništa mi više nije jasno ni jednostavno. Još preti kako će me ostaviti da sam živim, ucenjuje kako neće da kuva ako se ne promenim. Recite i sami, stvarno nema smisla šta je sve u stanju da mi čini. Ranije nije bila takva. Mora da ju je pokvario dolazak u grad. Pomozite mi da je urazumim. Ovako dalje ne može.
Dobro došli u svet odraslih dvadeset i prvog veka. Drago mi je što ste se javili, poštovani, jer vam je pomoć neophodna.
Verujem kako je promena koja je nastupila u vašem životu šokantna i ogromna. Nije mala stvar suočiti se sa odrastanjem, osamostaljivanjem, sopstvenim slabostima i zabludama, promenom u odnosima među polovima, novom sredinom. Ma kako bilo teško, verujte mi da je neophodno. A i nema presudne veze sa vašom sestrom. Ako mislite da odrastete, budete samostalna i zrela osoba, moraćete da se potrudite i iskoristite priliku koja vam se ukazala. Priliku da razvejete bunilo koje živite. A koje je u vama samom.
‘Sve je jasno, samo sam ja zamagljen’, govorio je Lao Ce. A ako se on, kao jedan od najvećih umova našeg roda, nije stideo da to za sebe tvrdi, uputno je da svi sledimo njegov svetli primer.
Osnovno u svetu odraslih, niko više nije dužan da se stara o vama. Pa ni vaša sestra. A ni vaša buduća žena. Osim ako svojevoljno prihvate na sebe tu ulogu. Vaša sestra to ne želi. Za vas to nema smisla, ali ona traži svoj smisao u tome što uspešno studira; što se prilagođava novoj sredini, običajima i ljudima; što sprema i kuva za sebe; što zarađuje parice za preživljavanje. Da li bi vama to bilo dovoljno, i posla i smisla? Kako bi, na tom njenom mestu, gledali na nekoga ko je kao vi? Zašto vi polažete veća prava na zaštićenu poziciju od nje? Pa ona je žensko, a vi muško.
Budite srećni što ste pored svoje mame osetili čari životne zavetrine. Pozicije koja je prirodna i normalna za dete. Sada je vreme da krenete dalje. Pa da naučite, gledajući sestru kao uzor, kako se kuva, sprema, brine o sebi, snalazi u novoj sredini, uspešno studira, stiču nova prijateljstva, zarađuje za potrebe… Tako ćete osposobiti sebe za opstanak, pomoći sestri da lagodnije živi, pripremiti se za budući ravnopravan odnos sa izabranicom, biti primer za ponos svojoj deci, zaprepastiti sebe kao i sve koji su mislili da vas poznaju.
Počnite postepeno. Požurite polako. Prvo se osvestite, pa dokažite sebi i sestri da imate volje, uložite truda, dajte sve od sebe. Jednu po jednu prepreku savladavajte i ne odustajte ni kada je najteže. Ova škola života nema cenu.
Ako vam, ipak, sve to bude previše… šta da vam kažem, vratite se onda svojoj mami. Sa nadom kako samo zaostajete u razvoju. Pa tavorite još neko vreme, dok se opet ne pokaže kako je odrastanje, jednostavno, prirodna pojava. I kako bez toga dalje ne može. Kad- tad



