
Sećanja Dare Čalenić
Uvek sam igrala plućima
Čuvena glumica zaraznog osmeha i prepoznatljivog temperamenta, koja je dokazala da za pravog umetnika ne postoje male uloge, priznaje da je skoro pola vek dug brak sa Vladom Petrićem, harvardskim profesorom i rediteljem, umnogome odredio njenu karijeru
Piše: Tanja Petrović
Photo: Branko Pantelić
Ne gledaj nikad unazad. Čovek treba da ide napred, ne sme da živi u prošlosti, niti sme da krivi druge za sve što mu se u životu desilo. Mora dobro da sagleda šta je sve uradio, ali i šta nije. Veoma sam svesna svojih grešaka, u mladosti sam uvek govorila: što na umu, to na drumu. I to me je koštalo - tvrdi glumica Dara Čalenić.
Umetnica, koja je na upravo završenom Pedeset drugom Sterijinom pozorju u Novom Sadu dobila Zlatnu plaketu za životno delo, i imala svoje veče, osvaja šarmom i neposrednošću. Iako već godinama više živi u Americi nego u Srbiji, domaća publika, pre svega televizijska, nije je zaboravila. Vrlo često se emituju filmovi u kojima je igrala, a već kultna rečenica Ljubi ga majka, iz serijala Lude godine ušla je u istoriju, ali i svakodnevni život.
Koliko je omiljena među običnim svetom, toliko je u višedecenijskoj, bogatoj karijeri, pozorišnoj i filmskoj, bila i nagrađivana. Prvo priznanje je dobila u Puli od Avala filma za najboljeg mladog glumca debitanta, za uloge Side u filmu Vetar je stao pred zoru Radoša Novakovića i Anke u Ministarki, a Sterijinu nagradu za Izotu u komadu Jovana Hristića Savonarola i njegovi prijatelji, kad su u žiriju bila velika teatarska imena kao što su Eli Finci, Vladimir Vidmar, Milan Dedinac, tadašnji upravnik JDP-a, Slobodan Selenić.
Nagrada Avala filma, koja je za ondašnje vreme iznosila pravo bogatstvo, pedeset hiljada dinara, veoma joj je značila. Imala je nepunih osamnaest godina i to je bila potvrda da je izabrala pravi poziv. Odnosno, da je gluma - odabrala nju.
Rasna Sremica, rođena u selu Nadalj kod Novog Sada, otkriva da je imala i srećno i tužno detinjstvo, koje je obeležio rat. Čalenići, Lazar, zanatlija, i Kristina, domaćica, imali su šestoro dece. Sin Marko je umro još kao sasvim mali, od difterije, Stevan je u ratu stradao od Nemaca, a imala je i sestre Milanu, Mariju i Ljubicu. Danas jedna ulica u Novom Sadu nosi ime njenog brata Stevana.
Izgubljena profesorova pisma
Još kao sasvim mala, pre rata, po kući je skidala prekrivače s kreveta i stavljala ih sebi na glavu, nosila nanule s visokim štiklama i vazda nešto recitovala i glumatala. Izigravala je carice i princeze, a uvek je bila, kako kaže, bumbar. Majka bi joj govorila Ti, čedo moje, ako budeš glumica, nikad nećeš igrati princeze ni kraljice, nego njihove služavke!
Tužniji deo odrastanja obeležio je fašizam, ali su se roditelji trudili




