
Neka ostane među nama
Na pisma odgovara: Marta Mratinković
Ogoljena ružnoća
Strašno sam se zapetljala u porodična prepucavanja sa familijom po majčinoj strani. Radi se o mojoj tetki, jedinoj maminoj sestri. Pošto mi je mama umrla pre jedanaest godina, na tetku i njene probleme posebno sam osetljiva, naročito otkako je ostala udovica. Čim je teča umro, njen jedinac i njegova žena su je iselili iz stana u gradu, gde su zajedno živeli, i prebacili je u vikendicu van naseljenog mesta. Tetka je pristala na to, da bi im ugodila, tamo se bavi poljoprivredom i daje im praktično sve što proizvede, plus im čuva decu kad god im to treba. Ona nema svoj život nego im beskonačno pomaže, pri čemu od neke zahvalnosti ni pomena. Snaha se čak vrlo ružno posvađala s njom, samo da ne bi ni na kafu svratila kod njih kad dolazi u grad kod lekara. Sve to moja tetka trpi i ćuti zbog sreće svog jedinca, ali zimi ima veliki problem. Znate kako su vikendice građene, bez izolacije, i kod tetke je hladno kao u štenari, a prve komšije su joj trista metara daleko, pa je neprekidno u strahu da je neko ne napadne, pogotovo što je bilo provala u vikendice u tom kraju. Tetka je više puta plakala i molila mog brata da je primi, makar samo da najveću zimu provede u stanu (koji je i dalje njen, čak i formalno), ali oni nisu hteli ni da čuju, jer ona samo izmišlja, a ništa joj ne fali. Žalila se i meni mnogo puta, a ja sam odmah zamislila kako bi bilo da je moja mama živa i da se tako muči, pa sam je pozvala da prezimi kod nas, u toplom, sa mnom i mojim mužem i našim detetom, što je ona sva srećna prihvatila. S njom smo se lepo slagali, ona je dobra žena, ali smo tolike probleme videli sa bratom i snahom da vam to ne mogu opisati. Svašta su mi rekli preko telefona, da sam ih ponizila i osramotila pred familijom, jer je ispalo da oni tetku ne paze već je muče, a ja sam kao njen spasilac i svetica, da je tetka obična izlapela baba (njihove reči) kojoj ne fali ništa, već samo voli da kuka i da ih bruka. Još su svakakvog otrova izlili, ali je nisu odveli svojoj kući, već nas po familiji ogovaraju. Pričaju kako hoćemo da obrlatimo tetku da s nama potpiše ugovor o doživotnom izdržavanju pa da posle njene smrti uzmemo sve, a njih da izbacimo na ulicu i još razne takve stvari i gadosti. Ni muž ni ja ne možemo da se saberemo i oporavimo od tog cirkusa, samo smo hteli da pomognemo tetki, kakvi ugovori, kakvi stanovi? Kakav je to đavo ušao u tog mog brata i tu njegovu ženu? Vidim da se tetka nada kako ćemo je i ove zime uzeti kod sebe, mi bismo to i hteli što se tiče nje, ali nam je od ovih njenih toliko presela naša dobrota da više nismo načisto šta i kako da radimo?
Sada i vi znate, poštovana Radice i Žućo od kakvog se to materijala prave one ploče kojima je obložen put u pakao. Od dobrih namera. Nažalost.
Tako nam je svima na ovom svetu potrebna dobrota, i ona koju mi dajemo drugima, baš kao i ona koju oni čine nama. Toliko nam svima nedostaje pažnja i podrška, saosećanje, tuđa pomoć u hladne dane… Zašto su onda posledice svih tih lepih i neophodnih stvari i dela povremeno tako teške? I ružne?
Valjda, ponekad, baš tom svojom dobrotom napravimo preveliki kontrast prema nečijem lošem delu. Biće, poštovana Radice i Žućo, da ste primanjem tetke kod sebe, da prezimi uz one koji je vole, samo ogolili i do kraja osvetlili one druge, njoj bliže, koji su je za to isto, gadno odbili. I tako ste - a da o tome niste ni razmišljali niti ste to planirali - njih učinili vidljivim i jasnim u svoj njihovoj grubosti i ružnoći. A pošto je to kako se oni odnose prema njoj, vašoj tetki, za osudu i stid, onda su se oni, s razlogom i osetili prozvani i osramoćeni. Samo što su, samokritični kakvi već jesu, odmah zamenili teze i - zamislite zaključka! To ste njih osramotili - vi! Ne oni sami sebe svojim postupcima. Bože sačuvaj. A pošto su oni lično nespremni za dobrotu, onda im je, naravno, nemoguće da zamisle da biste vi mogli da budete takvi, bez zadnje namere i računa. Otuda i ova izmišljena priča o ugovorima i nasledstvima koje ste vi s tetkom, navodno, na prevaru napravili. Tako ste, poštovani Radice i Žućo, od saosećajnih rođaka pretvoreni u crnog đavola.
A čemu uopšte njihova srdžba i prekid kontakta s vama? Valjda zato da bi vam tako oduzeli mogućnost za 'repliku' i za to da ipak moraju da počnu da vode računa o onoj čiju imovinu tako komotno koriste i planiraju da je naslede.
Za celu ovu skandaloznu situaciju 'glavni krivac' je naravno - vaša tetka. Ona (i njeno meko srce) koja tog sina jedinca nije na vreme vaspitala i uvela u ljudski red. Sada s kamatama plaća to što ga i dalje pušta da bude nepristojan i bezosećajan.
A gde ste tu vi, poštovani Radice i Žućo? Kako da izađete iz epicentra familijarnog skandala? Tu se vraćamo ponovo na onu dobrotu s početka odgovora. Nema sumnje da nam je svima potrebna ali, izgleda, da sa njom valja postupati krajnje pažljivo i dozirano. Kao i sa svakim pravim lekom, uostalom.
Sasvim naučno objašnjenje
Imam 27 godina i već godinu i po s velikim zadovoljstvom radim svoj posao u državnoj firmi u kojoj imam prilike da se bavim istraživanjima iz svoje struke (društvene nauke). Od šefa i neposrednih saradnika imam stvarno pravu podršku, ali mi se nedavno dogodilo nešto što me je strašno zabolelo i povredilo. Na jednom velikom stručnom skupu, u okviru naše sekcije, izlagala sam rezultate svog istraživanja na kome sam radila godinu dana. Posle toga su mi prilazile mnoge kolege iz struke, čak i iz drugih oblasti sa idejama kako bi ono do čega sam došla u istraživanju moglo i njima da koristi u radu. Bila sam presrećna celih petnaest sati. Jer, kada sam sutradan ujutro došla na posao sva ozarena, već su me dočekale priče o starijoj koleginici iz drugog odseka koja je sa sprdnjom pričala o 'velikom istraživaču čiji rezultati mirišu na pampers', da navedem samo jedan od cinizama. To je bilo pre mesec dana i ona još uvek ne staje. Naravno, ništa meni direktno i u lice, nego sve preko ovoga i onoga, ali to ipak nepogrešivo stigne do mene. Ne mogu da verujem da se jedna žena iz moje struke, od pedesetak godina i sa dvoje odrasle dece, na taj način obračunava sa mnom i to tako što moj stručni rad devalvira mojom mladošću. Ko je njoj branio da uradi svoj projekat i da ga izlaže na kongresu, kada smo i onako deficitarni u tim istraživanjima? Koji problem ta žena ima sa mnom, šta joj ja smetam u životu?
Objašnjenje je krajnje jednostavno i sasvim naučno, poštovana Rahela. Radi se o utrošku i uštedi energije. Nepristrasna i mnogo puta ponovljena posmatranja pokazala su da je mnogo lakše i jeftinije raditi jezikom nego mozgom. Otuda je drastično više pakosnih ogovaruša nego posvećenih stručnjaka. Vi to ne vidite baš tako, poštovana čitateljko, jer sami ne doživljavate da su vam rad, koncentracija i istrajnost neki posebni problemi ni teret. Ali to što nisu vama, ne znači da nisu i drugima. Naročito ako su oni lenji, nemotivisani, nezainteresovani za struku i posao, a istovremeno opterećeni sujetom i ambicijom bez pokrića… Još ako su zavist i pakost na visini, a jezik dug i račvast pri kraju - tu otrov mora da kulja van.
Počnite zato da se navikavate, poštovana čitateljko, da ova 'starija koleginica' neće biti ni jedina ni poslednja na vašem profesionalnom putu koji ste tek započeli. Za vas je korisno da, umesto prevelike povređenosti i patnje što ona nije bolja, sistematski i pažljivo istražite njen slučaj. Da naučite ono što možete o njoj i od nje, baš takve kakva jeste. I da, pored stručnosti za društvene nauke, postanete i ekspert za razne vrste 'otrovnica'. Trebaće vam.




