
Moje putovanje
Katar
Natalija Mićević, reditelj u Kulturno-umetničkom programu RTS-a, boravila je u pustinjskoj državici uz obalu Persijskog zaliva, i tamo doživela adrenalinsko iskustvo učestvujući u trci džipova po peščanim dinama, cenjkala se po arapskim sukovima i uživala u specijalno pripremljenoj jagnjetini i čaju od jasmina garniranom pušenjem nargila
U Katar sam krenula turistički, letom preko Budimpešte koji je trajao oko tri sata. U Dohu, glavni grad Katara, stigla sam u popodnevnim satima. Vreme je, kao i tokom dve nedelje, koliko sam tamo boravila, bilo izuzetno lepo, bez vetra i pustinjskih oluja karakterističnih za ovo podneblje. Smestila sam se u predivan deo Dohe, neverovatno čist, s palmama i božanstvenim vilama, a apartman mi je gledao na ogroman, besprekorno uređen vrt s tirkiznoplavim bazenom.
Država stranaca Katar je, inače, država na Arabijskom poluostrvu, koje je između Crvenog i Arapskog mora, Persijskog, Adenskog i Omanskog zaliva, a graniči se sa Saudijskom Arabijom, Kraljevinom Bahrein i Ujedinjenim Arapskim emiratima. Po državnom uređenju je apsolutistička monarhija, a jedna je od najmanjih zemalja u svetu, sa nešto preko deset hiljada kvadratnih kilometara. Ima oko osamsto hiljada stanovnika, a polovina od njih živi u glavnom gradu Dohi. Veliki deo stanovništva čine strani državljani (Arapa je oko 40 odsto), i to najviše Pakistanci, Indijci, Iranci i Palestinci. Službeni jezik je arapski, to jest njegov lokalni dijalekt, ali je i engleski u širokoj upotrebi.
Nafta sve pokreće Zemlja je neverovatno bogata. Njome dominira naftna industrija koja omogućava izuzetno visok životni standard. Tamo ne možete videti prosjaka, stare automobile, čak nisam primetila ni da postoji gradski prevoz. Gotovo svi voze najnovije uglancane automobilske marke. A putevi su im fenomenalni, ulice široke, s drvoredima palmi, sve savršeno čisto i vrlo moderno. Trude se da naprave sebi ugođaj. Tako i usred pustinje postoje predivne, prave male oaze. Vidiš šeika koji silazi s konja, vezuje ga za palmu i ide da predahne kraj bazena. Vrlo su lepe i lokalne plaže: sve su peščane, a voda uz obalu Persijskog zaliva je čista.
Palate i tvrđave Što se građevina tiče, ne idu u visinu, poput onih u susednom Dubaiju, osim nekoliko zgrada u centru Dohe. Ljudi najčešće žive u kućama koje su, zapravo, ogromne palate, raskošne, masivne, i ostavljaju impresivan utisak. Nažalost, nisam obišla neke znamenitosti, a mislim da ih i nema u većem broju, osim, naravno, tvrđava u karakterističnom arapskom stilu kao što je El Vajbah u jugozapadnom delu Dohe. Sagradio ju je El Rajan 1882, dakle trideset dve godine nakon utemeljenja grada koji je tada nazvan El Bida. Postoji još jedna tvrđava, El Kout, a nalazi se u centru Dohe. Tu su, naravno, i brojne džamije, jer je islam




