
Sećanja Zorana Modlija
Disk džokej u oblacima
Radijska legenda i letač s gotovo tri decenije nebeskog staža, kome se na pomen boinga 727 u očima pojavi neobični sjaj, svuda sa sobom nosi mali, prenosivi studio za snimanje emisija, a na sve svoje strasti zaboravlja kad se zaigra s dvogodišnjim unukom Noom, koga uči da za dečačkim snovima obavezno treba posegnuti
Piše: Tanja Petrović
Photo: Marija Ćalić i privatni album
Ne treba otkriti sve životne tajne, bolje je da vam život u većem delu ostane nepoznanica, pa da kasnije imate šta da otkrivate. Valja se igrati svim stvarima koje su dostupne i ne dozvoliti da dete u vama poraste - savetuje Zoran Modli, radijska, a zatim i pilotska legenda ondašnje Jugoslavije. Čovek čije su emisije ozbiljno uticale na društvene događaje, posebno sedamdesetih i osamdesetih godina, i danas je prepun životne energije, leti gotovo svakodnevno za jednu privatnu aviokompaniju a u duši je još zemunski dečak.
U vreme detinjstva Zorana Modlija radio je u Jugoslaviji bio nezamisliva atrakcija, imalo ga je samo nekoliko zemunskih porodica, koje su ugošćavale komšije kad se nešto važno događalo. Još tada je žarko želeo da postane radio voditelj, jer su ga opčinjavali glasovi iz starog aparata - lampaša.
- Sva detinjstva su lepa, ali je moje bilo najlepše. Odrastao sam u industrijskom delu Zemuna, okružen fabrikama kože, tutkala, cipela. Sve one ostavljale su neizbrisive tragove, svakog jutra bezuspešno smo s prozorskog simsa pokušavali da skinemo neku užasnu prašinu. Pošto nas je moj otac Josip napustio kad sam imao tri godine, mama Milica je od svoje službeničke plate uspevala da obezbedi samo ono najvažnije za nas dvoje, o radiju nije bilo ni govora. Ali, imao ga je portir u garaži preko puta naše zgrade, pa se od njegovog zvuka orila cela ulica. Nedeljom su se slušali prenosi utakmica, a radnim danima narodnjaci.
Inspirisan time, Zoran je pravio svoj radio. Skupio je drvene kutije od marmelade, poređao ih, pa je iza njih duvao u neke pištaljke, misleći da je posao radijskog voditelja veoma lak. Isto je mislio i za pilotiranje, a kasnije je shvatio da u životu gotovo ništa nije kao što izgleda, pa ni to.
Dok su drugim klincima idoli bili fudbaleri i glumci, njegovi su bili radijski spikeri, pre svih Branislav Surutka. Obožavao ga je, a kao gimnazijalac odlazio je na svojevrsno hodočašće u Radio Beograd da ga vidi iz blizine. Čak se sprijateljio i sa Živoradom Mihajlovićem, novinarom koji je Surutki pisao tekstove, pa je od njega dobijao kopije.
- Bile su to životne priče koje je Surutka fantastično interpretirao, a često je pričao i veoma tužne stvari. Bila mi je velika čast što sam od autora dobijao kopije tih tekstova. Tako sam se za sva vremena vezao za radio, a mom dolasku u magičnu kutiju




