
Neka ostane među nama
Na pisma odgovara: Marta Mratinković
U važne stvari treba ulagati
Ponovo sam ovih dana, po ko zna koji put u poslednjih nekoliko godina, čula da je bolji dobar razvod nego loš brak. To je izjava jednog našeg uglednog stručnjaka, znači nekog kome treba da se veruje. I kada uzmem to u obzir baš kao i veliki broj onih koji se razvode, i to ne samo u statistici već i oko mene, onih koje poznajem, onda sam stvarno na granici da odlučim da se i ne udajem, jer za brak u današnje vreme nema šanse. Mislim da uspe, bude trajan i ispunjavajući. Onda mi je najbolje da ostanem sama i posvetim se poslu (32 su mi godine), mada bih, u dubini duše, stvarno volela da imam porodicu, ne samo decu već i muža. Ne želim da se udajem i rađam decu sa idejom da će mi se porodica najverovatnije ubrzo raspasti, jer ću se i ja razvesti (dobro, kako reče ona gospođa), kao i mnogi drugi. S druge strane, nisam ni mazohista kao moja majka koja je celi život trpela (i još uvek to čini) loš brak i tešku, preku narav mog oca. Ima li ikakve šanse da brak uspe, a da ne moram da biram između dva zla - da trpim ako je loš, ili da se razvodim čim krene po zlu? Ili možda ono treće - da se nikada i ne udam?
I meni se čini, poštovana Bibo, da se ta izjava - o tome da je bolje razvesti se (dobro) nego biti u lošem braku - prečesto i olako daje na sve strane. Ona se sve više tumači da čim nešto nije 'samo od sebe' idealno, onda od 'svega toga' - braka i porodice - pod hitno valja dići ruke i s ponosom objaviti istu tu rečenicu. Onu o tome da je razvod dobar, a brak loš. Time se samo ohrabruje egocentrizam svakoga od nas jer je, iz poruke kako ne treba da trpimo ništa što nam se ne sviđa, izostavljen i zaboravljen onaj deo koji govori da u važne stvari vredi ulagati sebe, učiti, menjati se… To je kao da vam kažu da je bolje dobro dizanje ruku od 'lošeg' deteta nego da se borite za njega ako vam je roditeljstvo s njim naporno i teško.
Brine me, slično kao i vas, poštovana čitateljko, da tako (o)lako razbacivanje ohrabrivanjima za razvod, koje se ponekad propagira, ljudima daje utisak da su odustajanje i razvod jedini odgovor na pojavu problema u braku.
Kada je nastala i počela da se izgovara ova 'sporna' izjava (o lošem braku i dobrom razvodu) ona je autentično imala pozitivnu nameru. Da ohrabri ljude - koji su verovali kako moraju baš sve da trpe i gutaju - da se ne mora poginuti ostajući u destruktivnim odnosima. Ali onda, malo-pomalo i - smisao se proširio. Toliko da je, u međuvremenu, postao poziv za 'dižite sidro čim vam nešto nije po volji'.
Vraćamo se onda na suštinsko pitanje: ako naš odgovor na loš brak ne treba automatski da bude ni mazohističko trpljenje (kao kod vaše majke, poštovana Bibo), niti olaki razvod (kao kod vaših poznanika), šta je onda 'ono pravo' što valja da činimo? Sažeto 'rešenje' bi bilo - ono isto što radimo kada se razbolimo i mi sami. Lečimo se. Ne odustajemo odmah. Ne legnemo da umremo. Niti automatski odsečemo bolestan deo tela, sa idejom da ćemo, samo ako ga bacimo, mi lagano i bez posledica otploviti dalje u srećnu i zdravu budućnost.
A kada je 'bolest' braka i odnosa u porodici teška - onda je i naša borba s njima, naravno, ista takva. I zahteva ulaganje napora, traženje pravih 'lekova', podnošenje i bola i neuspeha jer, kao i sva druga lečenja, ni ovo ne ide ni lako, ni brzo. Ono što je 'bolesno' i 'loše' žilavo se bori da preživi i ponovo preuzme vlast nad nama i našim brakom. Zato ni ono spominjano 'trpljenje' - nije dobro. To je kao kada bi neko ko ima rak sedeo, trpeo i čekao da bolest prođe sama od sebe. A to, kao što znamo - ne biva.
Zato, poštovana čitateljko, ako ipak ne odustanete od braka, imaćete mnogo raznih mogućnosti da mu pomognete ako negde bude 'zaškripalo'. Na svu sreću, vremena su se promenila. Danas ima mnogo službi i stručnjaka koji pomažu brakovima i porodicama kod kojih se ispolje neki problemi - da se oni na kvalitetan način razrešavaju. Nije to više kao u vreme kada je vaša majka bila mlada i kada takve pomoći nije bilo, pa je trpljenje užasa bilo najčešće rešenje.
Tako da, odgovor na pitanje 'šta ako bude problema u mom braku?' glasi jednako kao i za bilo šta u našem životu što se 'kvari'. Ne bacajte to odmah u smeće. Već radite na njegovoj 'popravci'.
Dug roditeljima, isplata deci
Smužem i maloletnim sinom živim mirno u manjem mestu. Muž mi je ostao bez posla, snalazimo se kako znamo i umemo od moje plate. Ni od koga ne tražimo, ne žalimo se, pa mogu reći da smo zadovoljni i onim malim što imamo.
Imam roditelje, nezadovoljne i ljute celog života. Žive u uverenju kako njima nema ko da pomogne jer počinju poslove koje nisu u stanju da završe. Žale se jedno na drugo ne birajući reči, što me ne iznenađuje jer to slušam celog života. Od njih nikada nisam dobila ni savet, ni podršku, već samo verbalne uvrede i kažnjavanje. Ponekad se pitam kako sam ostala normalna (da li sam?) s roditeljima čije bi se ponašanje moglo svrstati u zlostavljanje. Za naše prilike odlično su situirani, pa kupuju, po meni, nepotrebne nekretnine, između ostalog i nov, skupoceni auto iako su zagazili u osmu deceniju. Porodičnu kuću su prodali i uložili u drugu nekretninu, a da to nisu nijednom spomenuli, već sam čula od drugih. Poznajući ih, pretpostavljam da smatraju kako nisu dužni nikome, pa ni meni, da polažu račune. A sami se mešaju i kad nisu pitani, imaju mišljenje o svemu, obično negativno. Trude se da na okolinu ostave utisak dobrih domaćina. Svadljivi su, nepredvidljivi, pa i sama ne znam koliko sam ih se puta postidela. Svesna sam da ništa ne mogu da promenim. Žao mi je jedino mog sina koji i ne zna šta su to baba i deda. Jedino u čemu su uspeli jeste da u mene usade osećaj krivice, da im nešto dugujem. Strašno sam umorna od njih, pa vas molim za mišljenje o svemu ovome.
Moje mišljenje, poštovana čitateljko?
O čemu? Kada ste vi već sami shvatili i razjasnili i svoju i njihovu psihologiju i poziciju. Verujem da ste već jako umorni od njih. Kako i ne biste bili? Čovek se brzo i lako 'smori' od ljudi koji neprekidno igraju neke trule igre, spletkare, manipulišu… a još kada su ti ljudi naši rođeni roditelji - 'smorenost' nam je zagarantovana.
Al’ kao što već rekoh, sve je to i vama sasvim jasno. Pretpostavljam da se vaš nespokoj tiče onog dela vašeg pisma u kome spominjete da su vam usadili osećanje krivice i da ste im neprekidno nešto dužni. Toga nam je vrlo teško da se oslobodimo čak i kada odrastemo, postanemo pametni i razumni, kao što ste to vi. To stoga što se takva osećanja od strane manipulativnih roditelja detetu usađuju još dok je sasvim malo i ne može realno i kritički da procenjuje ono što dolazi od njih, već im veruje - sve. Roditelji poput vaših koriste i zloupotrebljavaju tu bezazlenost i poverenje svojih mališana i u njihove otvorene duše sipaju svakakve gadne, često i otrovne misli, ideje, osude, kletve, pretnje, laži… Šta sve ne. S tim takvi roditelji nastavljaju sistematski i dok dete raste u odraslog čoveka zloupotrebljavajući i dalje svoj 'službeni položaj'. Iz uljudnosti i poštovanja, čak i odrasla deca nastavljaju da kao čistu i prepoštenu istinu gutaju i prihvataju najveća prenemaganja i podvale svojih roditelja. Jer to su, ipak, mama i tata. 'Ne bi oni mene. Valjda. Pa ja sam, zaboga, njihovo dete. Kakvi bi to monstrumi trebalo da budu pa da rođeno dete tako sabotiraju i sluđuju?' Kakvi? Baš takvi.
Zato je važno da u sebi samoj raskinete okove kojima su davno upetljali i 'sludeli' vašu dušu i da se redovno podsećate da ono što ste, kao dete, dobili od svojih roditelja uredno vraćate tako što dajete dalje, svojoj deci. Ne mami i tati.
Nastavite da ih poštujete i dalje, jer su to vaši roditelji. Ali ne brkajte to osećanje s - poslušnošću i lakovernošću.
Poštovanje i pokornost - to su, ipak, sasvim različite stvari, zar ne, poštovana Suzana? Tako da ih slobodno poštujte i dalje. Ali da verujete njima, njihovim ocenama o vama i računicama šta ste im sve dužni i krivi? To već...




